среда, 6. новембар 2013.

POTPUNO OSLOBOĐENJE

"Tog popodneva sam otišao da se molim za bolesnu bebu. I pre nego sam otišao od kuće, telefon je ponovo zazvonio i mali Josip je otrčao i podigao slušalicu i rekao: “Tata, da li želiš da kažem ljudima da nisi kući?” Vidite li kako greh izopačuje, kakva bi to porodica bila na kraju?
I. Jovanova 3.-ća glava i 21.-vi stih kaže: “Ako nas naša srca ne osuđuju, onda imamo slobodu pred Bogom.” Ali ako nas srce osuđuje, kako onda možemo imati slobodu pred Bogom? Mi znamo da dokle god imamo neispoveđeni greh, On nas nikada neće čuti. To je tvrdo, ali crkvi su potrebne takve stvari.


Onda sam počeo da se molim za tu bebu. I kada sam počeo da polažem svoje ruke na nju, Gospod me je ukorio i rekao: “Lagao si i nisi prikladan da se moliš za tu bebu.”
Okrenuo sam se prema čoveku; rekao sam: “Gospodine, sačekajte samo ovde. Moram nešto da ispravim.”
Pozvao sam advokata i sišao dole u kancelariju, pozvao sam ga unutra i rekao sam: “Gospodine, lagao sam. Naveo sam i svoju ženu na laž; rekla je da nisam bio kod kuće. A ja sam otrčao iza kuće. I ja sam to ispovedio i rekao sam mu o tome.”
Došao je do mene i stavio ruke na ramena, rekao je: “Brate Branhame, uvek sam imao u tebe poverenje, ali sada ga imam više nego ikad. Čovek,” rekao je: “koji je voljan da ispravi svoje greške…”
I rekao sam mu... rekao sam: “Počeo sam se moliti za bebu a Gospod bi jednostavno doneo osudu u moje srce, jer sam znao da sam loše postupio.”
Sutradan, žena je rekla: “Kuda ideš?”
Rekao sam: “U moju pećinu.”
William Branham

среда, 16. октобар 2013.

CRKVA ZAVEDENA SVETOM

Jeffersonville, Indiana, SAD, 28. juna 1959. godine
To me podseća na malu knjigu koju sam pročitao jednog dana u Kaliforniji, pre oko deset godina. Kupio sam je u jednoj staroj knjižari. Zaboravio sam ko je autor, samo mala knjiga od deset centi, ali imala je smisla, iako mi se činila šaljiva i lukava. Ali unutra sam pronašao nešto što mi je zvučalo kao Bog. I jedna od pričica je počelo ovako. 
Jednog jutra u jednom velikom kokošinjcu, bio je jedan mali petao koji je mislio da zna sve što se može znati. Zato on sleti na sanduk i udara po njemu svojim malim kljunom četiri ili pet puta, zamahne nazad svojom malom glavom i zakukuriče kao nikad do tad. A ostali, on je privukao njihovu pažnju, i rekao je: „Dame i gospodo ovog kokošinjca, želeo bih vam svima govoriti ovog jutra na temu jednog velikog obrazovnog programa koji smo upravo osmislili.“ Rekao je: “Moje je proučavanje zahtevalo mnogo znanja,“ dok je povlačio svoje male naočare preko svog kljuna. I rekao je: „Odlučio sam da se mi kokoši možemo poboljšati s više znanja.“ Dakle, mogu vam reći gde, ako budemo kopali i radili u određenom kavezu ili rupi, pronaći ćemo određeni vitamin koji će pomoći da bolje pevamo, da imamo lepše perje. I, oh, mogu vam reći kako možemo poboljšati sebe na mnogo različitih načina.“
I male kokice sa svojim malim crvenim krestama, one su samo kokodakale i rekle: „Nije li drag?“ I svakako su mu se divile. „O, on je tako briljantan petao.“ To me podseća na ovde neke propovednike sa seminara: „Tako sjajan čovek. Nema potrebe da ostanemo ovde s ostalim kokoškama, trebali bismo svi otići s njim.“
Dakle, pre nego je maleni završio svoj govor, bila je tu jedna druga mala kokoška koja nije imala tako sjajno perje, došla je trčeći s kraja kokošinjca i rekla: „Momci, samo trenutak. Upravo sam čula najnoviji izveštaj na radiju. Kokoškama je porasla cena za četiri centa po kili, svi sutra idemo na klanje. Od kakve vam je koristi vaše znanje?“

Brate, sve znanje koje možemo nagomilati, od kakve nam je koristi? Mi smo dva metra blata. Svi umiremo svakim centimetrom i svakom minutom. Naše znanje ne znači ništa. Želimo poznavati Njega. Ali oni to rade.

                                                                       Pročitaj ceo tekst

субота, 31. август 2013.

ISCELJENJE KONGRESMENA WILLIE D. UPSHAW

Dakle, kada On govori kroz mene, znam šta mi On govori. Ja to vidim upravo kao što vidim i ovde. A kada On ne govori, ja onda ne mogu reći ništa. Ili na skupovima, ja samo dođem na podijum, i kako ja uđem unutra, ja pogledam, ja vidim plast sena upravo materijalizovan preda mnom. I ja počnem govoriti o tom plastu. I vidim malog dečka koji se povredio na plastu sena. Vidim ga godinama kasnije, kako prodaje knjige iz invalidskih kolica ili tako nekako. Vidim ga kao velikog čoveka u velikoj kancelariji gde ljudi nose neke okrugle okovratnike, i počnem govoriti o tome. Moj menadžer dođe do mene ili jedan od propovednika i kaže…I vidim čoveka kako sedi tamo pozadi u slušateljstvu. I kažem: “Ovde sedi jedan čovek. Došao je u invalidskim kolicima i sve ostalo…" I rekao sam: “Sedi tamo jedan čovek. On je iz jedne određene crkve.
William D. Upshaw
Neko dođe do mene i kaže: “Znaš li ko je to bio?”
Rekao sam: “Ne.”
Rekao je: “To je Kongresmen Upshaw. Da li si ikada čuo za njega?”
Rekao sam: “Ne gospodine.”
Rekao je: “On je u pretsedničkoj trci.”
Rekao sam: “To… ne sećam ga se.”
A on je rekao: “On je bio invalid, hrom šezdeset i šest godina.”
Rekao sam: “Da, gospodine.”
I rekao je – on je rekao: “Pa, šta će se dogoditi?”
Rekao sam: “Ne znam.”
Video sam mu ženu kako se moli sa njime. Počeo sam se okretati i rekao sam: “Dovedite sledeću osobu u molitveni red", a kada je sledeća osoba počela da dolazi, pogledao sam okolo i ovde je predmnom stajao doktor; mršav čovek, noseći bifokalne naočale, imao je jedne od tih, šta god da je imao na svojoj glavi da bi vam gledao u grlo. Bio je obeshrabren; vrteo je svojom glavom. Rekao sam: “Vidim jednom mršavog doktora. On vrti svojom glavom. On je obavio operaciju na jednoj maloj crnkinji; i od toga se paralisala. I ona je paralizovana od svojih ramena prema dole.”
I okrenuo sam se nazad, i rekao sam svome bratu: “Dovedi mi svog pacienta.” A onda skoroz dole čuo sam kako neko plače; i pogledao sam; i tamo su bila bolnička nosila kao ova ovde, a stara crnkinja je puzala na kolenima, dolazila je od nazad i vikala: “Bože, budi mi milostiv.” I pogledao sam, i tamo je bila mala crnkinja koju sam video u viziji. 
Ona je rekla: “Gospode smiluj se.” Rekla je: “Propovedniče, tačno si opisao tog doktora kakav je i bio. Hoće li Bog dati mojoj devojčici da živi?”
Rekao sam: “Teta, ne znam.” Rekao sam: “Ja mogu reći jedino što vidim.”
A ona je rekla: “Ooo, Bože, smiluj mi se” i nastavila je plakati. Malena je paralizovana. Ona je…
Rekao sam: “To je bilo pre oko dve godine, zar ne, teta?”
Rekla je: “To je koliko dugo to već traje, gospodine.”
I okrenuo sam se i prozvao pacijenta. Pogledao sam i video sam nešto pred sobom. I video sam nešto kako se materijalizuje, i to je izgledalo kao jedan put. No bila je to ulica, i idući niz ulicu išla je jedna mala crnkinja sa lutkom u svojim rukama, idući na takav način. Brate, sestro, svi ti đavoli u paklu onda to više nisu mogli zaustaviti. Rekao sam: “Teta, vaša vera je spasila dete; ono je zdravo.”
Video sam to u stotinama slučajeva, u hiljadama slučajeva. I ovde predmnom večeras, dajem svakoj osobi da to kaže. Da li ste ikada iti jednom videli da To nešto kaže, a da to nije savršeno na taj način? Koliko vas je bilo na skupovima i to videli, da vidim vaše ruke? Podignite ruke gde god bili. Tu ste vi. Svaki put To je savršeno, jer To je Bog, a ne čovek; To je Bog, To ne može grešiti.
Onda, zapazite, ona je rekla: “Da li je moja devojčica isceljena?”
Rekao sam: “Da, gospođo.” I ona je uhvatila malenu za ruku, i mala devojčica je ustala, i zagrlila rukama majku, ustali su i izašli iz zgrade, savršeno zdrava. Ljudi su počeli padati u nesvest.
I skup je nastavio dalje; i nakon par minuta rekao sam: “Vidim Kongresmena. On ima prugasto odelo na sebi. On je isceljen.” A on je počeo ovako da se savija na dole, nakon što je bio hrom šezdesetšest godina. Kongresmen Willie D. Upshaw, bivši kongresmen. Mislim da je bio senator Džordžije, bio je u predsedničkoj trci, i zbog svojih religioznih pravednih uverenja što se viskija tiče, bio je poražen u toj trci. A Bog je poštovao njegovu veru. I večeras, na podijumu sedi Kongresmen Willie D. Upshow, koji je bio hrom šezdeset šest godina, i savršeno je zdrav ovde pred nama.
Dođite ovamo gospodine Upshow, moj brate. Evo čoveka koji je bio hrom šezdeset šest godina. Bog te blagoslovio brate Willie. [Zajednica aplaudira – Izdavač.]…Recite šta god da želite ovim ljudima.
[Brat Upshow počinje da govori a brat Branham mu govori tokom njegovog svedočanstva.]
William Branham
 

VIZIJA

Bilo je i onih pisama koja su zahtevala Billovu osobnu pažnju. Do sad je imao telegrame i pisma iz preko četristo velikih gradova širom sveta u kojima su ga tražili da održi kampanje lečenja verom u njihovim područjima. Naravno da je mogao prihvatiti samo delić tih molbi. Svaku bi uključio u svoje molitve i tražio od Boga da ga povede tamo gde treba ići. Njegovim rukovodiocima je bilo teško planirati sastanke. Oni su želeli organizovati sastanke barem šest meseci unapred. On je želeo biti fleksibilniji kako bi mogao slediti vodjstvo Duha Svetoga u kratkom roku. Imao je prvi vikend u avgustu organizovan u Campbellsvilleu u Kentuckyju. Nakon toga imao je nedelju dana za pripremu za put u Nemačku. Njegova kampanja u Karlsruheu u Nemačkoj počeće 15. avgusta.
Svake nedelje Bill je. takođe, primao desetine telefonskih poziva, telegrama i pisama od ljudi koji su ga tražili da dođe i lično se pomoli za njih. Ako bi poslali pismo, obično bi priložili i povratnu avionsku kartu uz molbu. Nije bilo načina da putuje i moli se za sve te ljude osobno. Da je pokušao, samo bi to radio celo vreme. On se molio za svakoga od njih kad bi pročitao njihova pisma i telegrame, i uvek je bio otvoren za mogućnost da ga Bog može uputiti na poseban put.
Jednog dana proučavao je u svojoj sobici kad su zidovi isčezli. Našao se kako stoji na pločniku gradske ulice. Ni jedna od kuća oko njega nije izgledala poznato. Vrata bele kuće su se otvorila i izišao je čovek s aktovkom. Čovek je hodao niz stazu, otvorio vrata na drvenoj ogradi, prešao pločnik ispred Billa, ušao u sivi auto i odvezao se.
Negde iza Billovog desnog ramena, anđeo Gospodnji je rekao: "Pogledaj s druge strane vrata." Otvorivši vrata, Bill je zapazio motiku na zemlji pokraj korita uzgojenog cveća. Anđeo je rekao: "Idi k vratima. Srešćeš ženu odevenu u smeđi kaput gde plače jer je jako zabrinuta za svog bolesnog dečaka. Zatraži da vidiš dečaka. Odvešće te u spavaću sobu. Kad staviš svoj šešir na krevet, ona će ga premestiti na vrh televizora. Pričekaj dok ne dođe žena odevena u crveni džemper i sedne pokraj kreveta. Kad obe žene budu u sobi, onda položi ruke na dečaka i reci: "Ovako govori Gospod, isceljen si."
Iznenada se scena promenila. Sad se činilo da stoji na ulici i gleda kroz prozor prodavnice mešovite robe. Veliki, karakterističan sat visio je na zidu prodavnice. Bill je čuo škripav zvuk u ritmu. Okrenuvši se da bi pronašao izvor, vidio je medicinsku sestru kako gura čoveka u invalidskim kolicima sa škripavim točkovima. Biblija je ležala čoveku u naručju. Anđeo je rekao: "Zapazi vreme." Bill je ponovno pogledao na sat, primetivši da je deset minuta do tri sata. Onda je anđeo rekao: "Reci čoveku da ustane i hoda." U tom trenutku vizija je prestala i Bill se vratio u svoju sobicu.
Poput većine njegovih vizija, i ova je ostavila snažan utisak na njegov um. Kao i ostala sećanja, Bill je znao da i ova mogu izblediti s vremenom, te je odmah zapisao svaku scenu u svoju beležnicu sa vizijama.
Posle tri dana, dok je čitao svoju poštu, jedno pismo ga je dotaklo drugačije od drugih. Čovek iz Denvera u Coloradu, koji je umirao od tuberkuloze, hteo je da Bill doleti u Denver i pomoli se za njega. Iako je ovo pismo nalikovalo desetinama drugih pisama koje je Bill pročitao u protekla tri dana, ovog puta Duh Sveti u njemu je rekao: "Idi."
Odleteo je u Denver, uzeo taksi do kuće čoveka i molio se za njega. Pošto je Bill imao nekoliko sati prije polaska sledećeg aviona za Louisville u Kentuckyju, odlučio je prošetati gradom. Nakon šetnje kroz desetine blokova u stambenoj četvrti, čuo je kako se otvaraju vrata i video čoveka s aktovkom gde izlazi iz bele kuće. Čovek u kući je rekao: "Doviđenja, doktore."
"Nije li ovo čudno?" pomislio je Bill."Kao da sam ga video negde pre." Doktor je prošao kroz vrata na beloj drvenoj ogradi, ušao u sivu Ford limuzinu i odvezao se. To je spojilo sinapsu u Billovom umu. Otišao je preko i otvorio vrata. Na zemlji je ležala motika uz cvetnu gredicu, baš kao što je video u viziji pre nekoliko dana. Prišao je vratima i pokucao. Mlada žena je otvorila vrata samo toliko da može proviriti. Nosila je smeđi kaput, baš kao što je anđeo rekao. Oči su joj bile crvene i vlažne.
"Zdravo," rekao je Bill dok je skidao šešir."Imate li bolesnog malog dečaka?"
Podigla je jednu obrvu i namrštila se. "Da, imam. Jeste li vi lekar?"
"Ne, gospođo. Ja sam propovednik. Zovem se Branham."
"Ne verujem da vas poznajem, g. Branham."
"Ja sam stranac u gradu. Moja služba je da se molim za bolesne, a Gospod me je uputio u vaš dom. Mogu li videti vašeg sina?"
Na trenutak je razmišljala i onda, kao da kaže:"Zašto ne?" slegnula ramenima i širom otvorila vrata. Pratio ju je u spavaću sobu gde je mali dečak ležao i drhtao pod slojem pokrivača. Bill je bacio šešir na navlaku za krevet, ispod nogu dečaka. Umesto da ga majka premesti na vrh televizora, sela je na stolicu pokraj kreveta. Bill je pomislio: "Ne smem ni jednom rečju spomenuti viziju. Moraću čekati dok sve ne sedne na svoje mesto." Tako je pitao majku: "U čemu je problem s vašim sinom?"
"Ima upalu pluća. Lekar kaže da je jako ozbiljno."
Nekoliko minuta su razgovarali o stanju u kom se dečak nalazi, a onda je majka uzela Billov šešir i stavila ga na vrh televizora. Bill je pomislio: "Dobro, deo je rešen, ali i dalje se ne mogu moliti za dečaka." Uskoro je starija žena, odevena u crveni džemper, ušla u sobu i sela. U isto vreme, majka je ustala i napustila sobu! Bill je strpljivo čekao i razgovarao s bakom dok se konačno majka nije vratila i sve bilo na istom mestu kao u viziji.
Bill je rekao: "Ustanite, obe." I on je ustao. Prišavši vrhu kreveta, položio je ruke na dete i rekao: "Ovako govori Gospod: Isceljen si."
Dečak je pozvao majku i raširio ruke. Ona je sela na rub kreveta i uzela ga. Stavila je obraz njemu na čelo. Iznenađeno je pogledala: "Više nema temperaturu."
Vrativši se na ulicu, Bill je uzalud tražio taksi. Bio je malo zabrinut jer je propustio let te se žustro zaputio prema centru grada. Tražio je prometnije raskršće kako bi mogao pronaći taksi. Konačno je došao do reda trgovina. Ovo se nije činilo kao neko posebno mesto za čekanje taksija. Ušao je u trgovinu mešovite robe da bi kupio nešto slatko. Dok je plaćao na blagajni, zapazio je karakterističan sat na zidu. Bilo je deset minuta do tri sata. Znao je da je na pravom mestu u pravo vreme. Čim je izišao iz trgovine, čuo je škripav zvuk kojeg je očekivao. Medicinska sestra je gurala čoveka u invalidskim kolicima po pločniku. Baš kao u viziji, čovek u invalidskim kolicima imao je Bibliju u krilu.
Prišavši invalidu, Bill je pitao: "Verujete li tu Knjigu?"
Čvrstim glasom, čovek je odgovorio: "Da, zasigurno, verujem."
"Dobro, jer ta Knjiga sadrži reči večnog života. Jeste li ikada pročitali u njoj kako je Isus lečio bolesne?"
"Mnogo puta."
"Verujete li da On može učiniti isto danas?"
"Da, zasigurno, verujem."
"Onda u ime Gospoda Isusa Hrista, ustanite, jer ovako govori Gospod: Iscijeljen si."
Pomaknuvši težinu prema napred i uhvativši se za naslone za ruke na invalidskim kolicima, čovek je pokušao ustati. Prestrašena, medicinska sestra je stavila ruku na njegovo rame i gurnula ga nazad. Protestovala je: "Ne možete ustati. Ozledićete se."
"Ustanite," insistirao je Bill. "Držite me za reč."
"Ko si ti?" pitao je čovjek.
"To nije važno. Ustanite, gospodine, u ime Gospodnje."
Čovek je gurnuo ruku medicinske sestre sa svog ramena i ustao. Onda nije samo zakoračio, potrčao je. U tom trenutku, taksi je skrenuo na uglu i krenuo prema njima. Bill mu je mahnuo i uskoro je jurio prema aerodromu.
Sledećeg dana stao je u gradsku bibloteku u Jeffersonvilleu da pročita denverske novine. Pronašao je članak kojeg je tražio: "Tajanstveno isceljenje čoveka na ulici." Niko u Denveru nije znao što se zaista dogodilo. Bill nije video smisao u tome da im kaže.